Hannah Monyer objašnjava: Zašto su sjećanja više od činjenica!

Hannah Monyer objašnjava: Zašto su sjećanja više od činjenica!

Koliko često smo imali osjećaj da nam sjećanja lete kroz um poput prolaznih leptira? Poznati neurobiolog Hannah Monyer, koja je rođena u Großlasselnu u Rumunjskoj 1957. godine, intenzivno se bavila temom sjećanja i pamćenja. U intervjuu za magazin FAZ govori o fascinantnim mehanizmima našeg pamćenja i značaju književnog djela Marcela Prousta za neuroznanost.

Još u djetinjstvu Monyer je znala da je bol signal koji se može razumjeti. San da postane liječnica odveo ju je u Heidelberg sa 17 godina, gdje je završila srednju školu i na kraju studirala medicinu. Njezina karijera znanstvenika također ju je odvela do istraživačke stipendije na Stanfordu i rada u dječjoj psihijatriji i pedijatrijskoj neurologiji. Voditeljica je kliničke neurobiologije u Sveučilišnoj bolnici Heidelberg od 1999. godine iu toj ulozi posvetila se istraživanju funkcija pamćenja.

Proustov utjecaj na istraživanje pamćenja

Monyer ističe da Proustovo djelo “U potrazi za izgubljenim vremenom” ima ključnu ulogu u istraživanju sjećanja. Proust opisuje proces pamćenja kao lančanu reakciju koja se ne pokreće ciljanim naporom, već često nehotice. Poznati primjer je scena s Madeleine, čiji okus budi sjećanja na djetinjstvo za koje je pripovjedač mislio da je izgubljeno. To pokazuje da su emocionalne reakcije usko povezane s pamćenjem - otkriće koje moderna neuroznanost spremno prihvaća.

Studije pokazuju da sjećanja nisu kruta. Prema istrazi NCBI Istraživači razlikuju voljno pamćenje, u kojem se svjesno pokušava zapamtiti, i nehotično pamćenje, koje funkcionira bez aktivnog traženja. To je povezano s radom Prousta, koji je prepoznao da su osjetilni znakovi ključni za autobiografska sjećanja.

Mehanizmi zaboravljanja

Naše se pamćenje oslanja na stalno kretanje između zadržavanja i zaboravljanja. Kako Scinexx opisuje, sjećanja se neprekidno grade i postupno blijede tijekom vremena. Informacije koje često koristimo, poput PIN-a na bankovnoj kartici, jačaju veze između naših živčanih stanica, dok one rijetko korištene postaju slabije. Strukture mozga fleksibilno se prilagođavaju, što znači da imamo mogućnost mijenjanja u sebi.

Monyer objašnjava da su odmor i neaktivnost središnje komponente procesa učenja. Upravo u tim trenucima pamćenje konsolidira svoje informacije. Ovo razmatranje ima dalekosežne posljedice za pedagogiju. Učenje treba stvoriti prostor za nesvjesno i asocijativno, jer povjerenje u pamćenje igra presudnu ulogu - bez da ga preopterećuje.

Nevjerojatno je koliko složeno i delikatno funkcionira naše pamćenje, zar ne? I dok se borimo održati niti naših sjećanja zajedno, možemo naučiti više o ljepoti i krhkosti sjećanja zahvaljujući istraživanju Prousta i modernih neurobiologa poput Monyera. Svatko od nas ima svog Prousta koji nas podsjeća na mala skrivena blaga našeg životnog puta.